Osnovna škola Jure Filipovića Barban

Školska godina 2015./2016.

Odvojeno prikupljanje otpada

Eko patrola izrađuje fotostripove u nekoliko epizoda

Uređuje se školski okoliš

Školski panoi prigodno su uređeni

Prikupljaju se plastična ambalaža, čepovi i tetrapak

Praktični radovi u učionici

Projekt Šafran

Dok promatramo cvijeće kako raste prisjećamo se djece ubijene u Holokaustu, učimo o vrijednosti slobode, tolerancije, osuđujemo nasilje. Žuti cvjetovi šafrana podsjećaju na žutu Davidovu zvijezdu koju su Židovi bili prisiljeni nositi u Drugom svjetskom ratu

Školska godina 2014/2015

Priprema terena za mali kamenjar

Kamenjar je gotov!!!!!!

  Okopavanje cvijeća                            Učenici 3. razreda pored izložbenog stola

Dani kruha u školskom holu

Suveniri s poznatim istarskim motivima     Branje humusa u šumi

                                Okopavanje školskog vrta

                       Stara glagoljaška igra- mlin

        Dečki okopavaju začinsko bilje

        Okopavanje maslina

Prigodan plakat o recikliranju

Iako su žitarice nekad davno bila sirotinjska hrana, danas se sve više cijene kao namirnice koje snižavaju rizik od raka i srčanih bolesti. Žitarice obiluju vlaknima i vitaminima, te sadrže vrlo malo masnoća, a polako postaju sve omiljenija i raširenija hrana.

Ječam

Ječam je dobar izvor biljnih proteina, vitamina B, te topivih i netopivih vlakana. U većini trgovina prodaje se ljušteni ječam koji je jako obrađen, tako da su uklonjene mekinje, a vitamini i minerali dodani naknadno. Ako kupujete u trgovinama zdravom hranom, naći ćete neprerađeni ječam, kod kojega je uklonjena samo vanjska ljuska. Ova drevna žitarica siromašna je mastima, a što je najvažnije – ne sadrži kolesterol.

Pir

Pir je žitarica slična pšenici, samo s malo većim zrnom, a iznimno je probavljiva. Pir sadrži posebne ugljikohidrate koji imaju važnu ulogu u zgrušavanju krvi, ali i stimulaciji imunološkog sustava organizma. Za razliku od obične pšenice sadrži 10 do 12 posto više proteina. Pir je dobar izvor proteina i sadrži esencijalne aminokiseline, kojih obično nema u hrani koja nije životinjskog porijekla. Uspješno liječi kožne i alergijske osipe, neurodermitis, reumatska oboljenja, dijabetesi, povišeni kolesterol te probavne teškoća.

Iako su žitarice nekad davno bila sirotinjska hrana, danas se sve više cijene kao namirnice koje snižavaju rizik od raka i srčanih bolesti. Žitarice obiluju vlaknima i vitaminima, te sadrže vrlo malo masnoća, a polako postaju sve omiljenija i raširenija hrana.

Prema pronađenim zapisima i nalazima utvrđeno je kako je pšenica poznata više od 10.000 godina. Uzgajana je u Iraku, Maloj Aziji, Kini i Egiptu. Prije 5.000 godina uzgajana je u istočnom dijelu Europe, a nakon otkrića Amerike i Australije počeo je uzgoj pšenice na tim kontinentima. Naziv "pšenica" zajednički je u svim slavenskim jezicima s malim modifikacijama, što ukazuje na uzgoj pšenice u pradomovini Slavena. Nazivi na ostalim važnijim svjetskim jezicima: francuski - le froment, le ble; njemački - Weizen; engleski - wheat; talijanski - il frumento, il grano; španjolski - el trigo. U našem narodu, pored književnog i stručnog naziva - pšenica, kaže se još šenica, žito, meka pšenica, obična pšenica, pšeno i slično. Naziv žito je udomaćen u onim krajevima gdje se pšenica dugo koristila isključivo kao krušno žito, što je slučaj i s ostalim žitima (raži i kukuruzom). Pšenica se dobro prilagođava klimi i tlu, te ima puno vrsta i kultivara. Postoje ozime i jare forme pa se uzgaja gotovo posvuda. Pšenica je najvažniji ratarski usjev, a uzgaja se na oko 23% svjetskih obradivih površina.

Leća se ubraja u grupu zrnastih mahunarki. Uzgajala se još u mlađem kamenom dobu, a pretpostavlja se da potječe iz jugozapadne Azije, odakle se preko Sredozemlja proširila u Evropu. Pretpostavlja se da je leća bila prva namirnica koja se počela uzgajati. Prije 8000 godina pronađena je na arheološkim nalazištima Bliskog Istoka, a pronađena je i u grobnicama egipatskih faraona. Stoljećima se leća konzumirala s još dvije tradicionalne namirnice koje su se uz nju uzgajale, ječmom i pšenicom.

LAN (Linum usitatissimum L.)
Lan je jedna od najstarijih kultiviranih biljaka te se rijetko pronalazi kao samonikla biljka. Njegov zreo plod ima izgled okruglastog tobolca s 8 – 10 smeđih ili zlatnožutih plosnatih sjemenaka. Samo ovakvo potpuno zrelo sjeme je ljekovito jer sadrži dovoljno sluzi i iz njega je mogućr dobiti laneno ulje. Za izradu ulja ali i opijate lan se najviše kultivira u Argentini i Egiptu.

Škrob je sastojak koji je najviše zastupljen u zrnu kukuruza (73%) i predstavlja važan izvor energije.

Kukuruz je podrijetlom iz Sjeverne Amerike, čiji fosilni nalazi sežu u prošlost čak 4500-1000 godina prije Krista. U to su ga vrijeme uzgajali Indijanci duž rijeke Rio Grande. Poslije se uzgaja u Maja i Asteka, a njegova sadnja i uporaba šire se do srednje i južne Amerike.

Kolumbo je kukuruz prenio u Europu 1493. godine, a njegov se uzgoj poslije proširio na Bliski istok, Aziju i cijeli svijet. U uzgoju žitarica kukuruz, u svjetskim razmjerima, zauzima drugo mjesto - iza riže, a ispred pšenice.

Čovjek poznaje rižu već više od 5000 godina. Pradomovina su joj Indija i Kina, odakle je prenesena u Siriju i istočnu Afriku. U Europi se počela intenzivnije uzgajati tek u 8. stoljeću, premda ju je, zahvaljujući ratnim pohodima Aleksandra Velikog, Grčka upoznala već u 4. st. prije Krista.

Riža u mitologiji Dalekog istoka (Kina, Japan, Burma i dr.) zauzima važno mjesto. Smatra se darom bogova, odnosno u nekim se zemljama vladar smatrao bogom zrenja riže. Riža je namirnica koja je kroz povijest nahranila više ljudi nego ijedan drugi usjev.

Danas se uspješno uzgaja gotovo u cijelome svijetu, ali ipak najviše u toplim i vlažnim područjima Azije, Afrike te Srednje i Južne Amerike.

Opis i podrijetlo

Nakon pšenice, raž je najvažnija žitarica. Smatra se da potječe iz Turske ili Afganistana, gdje još uvijek raste u divljini, a dugo je bila smatrana korovom i stočnom hranom. Po morfološkoj građi i biološkim svojstvima najsličnija je pšenici. Relativno je mala količina glutena u raži, tako da je kruh koji se radi isključivo od raženog brašna veoma gust i tvrd, te ga treba kombinirati s pšeničnim ili nekim drugim brašnom. Budući da nemaju vanjski zaštitni sloj, raž i pšenica su jedine dvije žitarice koje se mogu koristiti bez ikakve prerade.
Raženo brašno se često koristi u smjesama brašna za integralni kruh, kao dodatak pšeničnom i kukuruznom kruhu.

Prema stupnju uklanjanja posija ili čišćenja tijekom mljevenja, raženo brašno se gradira na različite tipove. Što se više posija uklanja, brašno je svjetlije, ima manje bjelančevina i vlakana, te ima blaži okus.

ZOB

Ostali nazivi: ovas, oves, pir, pitoma, silj, siljevina, usjevna zob.
Porodica: Gramineae.(trave).
OPIS: Zob ima mnogo kalijevih soli, škroba i šećera. Iz oljuštenih zrna dobivaju se zobene pahuljice, zobena kaša i zobeno brašno. Sve je to lahko probavljiva hrana za djecu i bolesnike. Oljuštena zob i danas se koristi za dobivanje zobene sluzi kojoj je svrha da pokuša nadomjestiti želučanu i crijevnu sluz. Za čovjekovu ishranu zob postaje vrlo važna biljka pošto ima veliku hranjivu vrijednost i veoma mnogo masti, po količini bjelančevina zob je najhranjivija žitarica. Samonikle vrste su A. sterilis i A. barbata, koje su ujedno i korovne biljke. Zob je biljka koja se ubraja u porodicu trava. Njen sadržaj visokovrijednih materija koji se sastoji od: joda, klora, fosfora, magnezija, kalija, mangana, cinka, bakra, niacina, biotina, te vitamina. Odlične su zobene pahuljice, koje se prelijevaju vrelim mlijekom ili juhom, i jedu u kombinaciji sa drugim namirnicama. Preporuka je da se zob kuha 2-5 minuta, jer se u ovom intervalu ne gubi ništa od njene hranljive vrijednosti, a postaje lahko probavljiva.
U slučajevima šećerne bolesti, zob se pokazala kao vrlo uspješna. Redovnim uzimanjem zobi u ishrani, zapravo zobenom kurom koju treba provoditi duže vrijeme, dolazi do opadanja šećera u krvi.
Napomena: nikada ne odlijevajte vodu u kojoj ste kuhali zob! U njoj se nalaze mnoge važne materije.

Lat. Panicum miliaceum, engl. millet

Postoje mnoge vrste prosa. Iako je riječ proso ruskog podrijetla (i koristi se u mnogim jezicima), ta žitarica dolazi iz Egipta ili iz Arabije. Obilato se koristi u zemljama Dalekog Istoka, naročito u Kini i Indiji.

Proso je veoma zdrava namirnica, ne samo po bogatstvu svojih prehrambenih vrijednosti, već i zato što je to lužnati plod, što nije baš uobičajeno među žitaricama.
Bogato je magnezijem i željezom, što je naročito važno za anemične osobe.

                                    
Mineralni sastav prosa pozitivno utječe na rad nervnog sustava, a posebno mjesto u prehrani trebalo bi, zbog svog lužnatog svojstva, zauzimati kod ljudi koji boluju od artritisa. Osim toga, kod bolesnika koji piju antibiotike ili kod osoba s problemima probavnog trakta, pomaže pri regeneraciji crijevne flore.
U izvornom obliku proso je obavijeno veoma tvrdom vanjskom ovojnicom, koju treba oljuštiti prije uporabe, jer u takvom obliku proso mogu koristiti samo ptice zbog velikog postotka neprobavljive celuloze.
Na našem se tržištu može nabaviti i oljušteno proso.

ZAGAĐENJE OKOLIŠA